zima u mom gradu

upravo gledam epizodu Comedians in cars getting coffee sa Sarah Jessicom Parker. svira jazz. voze se New Yorkom i piju kavu.

v r h.

otkako znam za sebe, New York je bila moja verzija ostvarivanja snova. ne znam u kojem obliku i obujmu, ali je. u rangu je odlaska na Oscare i vođenja staraca na ceremoniju i upoznavanja ih sa zvijezdama (iako sam obećala bratiću da ću ga voditi sa sobom ako ikada odem na Oscare). ista ta linija neke alternativne stvarnosti (koja je ostvariva, realno) uključuje mene kako konobarim i idem na audicije po LA. zato plačem na La La Land i Oscare, ne zato što je Emma uhvatila Ryana svojim velikim i čudnim, ali lijepim očima.

sviđa mi se kako i dalje pišem i mislim o ovim stvarima kao da su tu iza ugla, no matter the fact da sam otišla na Bleecker Street i zaobišla život tri bloka više ulijevo na putu do tunela. jebena referenca; tko skuži. platim kavu toj osobi.

sve u svemu, često sam u srednjoj sjedala na Google Maps i hodala New Yorkom, u nadi da ću tamo jednoga dana živjeti i hodati (kao da jedna stvar isključuje drugo – ako živiš, ne hodaš ili ako hodaš, ne živiš). sjećam da se da sam pratila ulice koje su okruživale Central Park i pokušavala pojmiti koliko je to velik park i kako je tako velik u gradu i koliko onda grad mora biti velik da bi u sebi imao tako veliki park. i je li istina da je park opasan noću i da sigurno moram posjetiti (po danu, naravno) sve one lokacije iz Sam u kući 2.

često su me takva razmišljanja o konceptu prostora i kako nešto veliko stane u nešto malo i gdje to sve stane dovodila do malog napada anksioznosti. tipa, gdje stane svemir. LJUDI, GDJE STANE SVEMIR?

anyways.

New York je hladan, ali predivan. glasan, ali tih. velik, ali zapravo jako mali. u zraku miriše kombinacija hrane, sirove i mokre piletine, trave (marihuane, ne svježe pokošene trave) i divote. sve je glomazno, kao da očevi Amerike imaju komplekse oko veličine…auta od samog početka države. možda su natives imali veće…konje i zato sada Ford u New Yorku izgleda kao pet Fordova u HR. stalno se nešto događa, na svakom čošku možeš popiti kavu, sve blješti, auti prolaze, ljudi pričaju, gužvaš se na semaforima i sve izgleda kao da si u kvalitetnom slow motionu, ali nisi.

uvjerena sam da njujorčani nemaju isti dojam grada kao mi dotepenci.

često se sramim reći da volim New York jer svaka šuša voli New York. još ako si millenial i posjeduješ Instagram, nema ništa drugačije ili jedinstveno u tome da posjeduješ romantične osjećaje za taj američki grad. bez obzira što me ispunjava pogled na ciglene zidove masivnih zgrada, žute taksije i jazz. jazz nema veze s New Yorkom, ali za mene ima.

zadnji kvalitetan san u posljednjih nekoliko godina uvijek vežem uz New York. vrlo vjerojatno je to do činjenice da sam bila isključena od poslovnih obaveza (prvi put u ikad), uživala i hodala po 20km dnevno i bila jednostavno… umorna. ali unucima ću pričati da je to zato što sam se osjećala više doma, nego doma.

tu stajem. ništa ne zaključujem i ostavljam tri točke…