black friday

Danas sam na radiju čula da je današnja generacija previše osjetljiva na rasnu i spolnu nepravdu.

Težinu te rečenice nisam mogla progutati rano ujutro prije polaska na posao i hendlanja nečega što mi je svakodnevnica pa sam ju pospremila u kutak uma. Dok nisam počela pisati ovaj post, nisam bila ni svjesna da mi je zapravo ostala urezana u glavu. Kao netko tko radi u marketingu, odlučno sam secirala svaku riječ te izjavne rečenice:

generacija – previše – osjetljivi – nepravda

Onda sam navečer došla doma i vidjela vijest da je djevojka pronađena mrtva nakon što je u 21:30 prošetala doma sama.

Odlučno sam secirala i svaku riječ te rečenice jer mi mozak nije mogao pojmiti bilo što drugo:

djevojka – mrtva – sama – 21:30

Upravo u toj izjavnoj rečenici sam vidjela sebe kako hodam doma niz Vlašku:

• bez slušalica, za slučaj da budem spremna
• s ključevima među zglobovima desne ruke, za slučaj da budem spremna
• uvijek u udubnoj obući (tak i tak “samo idem prijateljici na Kvatrić”), za slučaj da budem spremna
• uvijek pognute glave, za slučaj da budem spremna

Nisam jedna od onih koja gradi svoje riječi i traži trenutak spotlighta na tuđoj slavi, nesreći, nepravdi ili sreći. Niti sam jedna od onih koja se osjeća prozvanom prosipati mudrosti drugima online. Ali ovo je too much da se prešuti.

Isto tako, kao netko tko radi u marketingu i čiji je posao pronaći uzrok, posljedicu i rješenje, pitam se: koje je ovdje rješenje? 

Često kolutam očima na maminu brigu o tome gdje sam u kasnim satima i zašto “baš sada moram ići prijateljici”. Isto tako, često sjedam u taksi dok čvrsto držim mobitel u slučaju da nekoga trebam nazvati za pomoć. Još češće, pronalazim se u situaciji gdje se slatko smješkam, šutim i odbrojavam sekunde do izlaska iz auta jer ne želim izraziti svoje mišljenje jer sam žena. I sama sam.

A najćešće od svega, brinem se o svojim prijateljicama i pišem im poruke da mi se jave kada dođu doma. To je najmanje što mogu. I zna me biti strah to tražiti od druge osobe: “hej, javi mi se kada dođeš doma”. Ne znam zašto, ali od danas me više neće biti.

Često su me znali etiketirati kao previše anksioznu i uplašenu “za život”, kada sam izrazila nesigurnosti i strahove oko bivanja sama u pojedinim situacijama. Sa svojim 28 godina, više od 3 godine samačkog života i dosta soli u glavi često poželim da me doma čeka netko. Nije to pitanje samoće, već pitanje sigurnosti. Istovremeno samu sebe učim da budem neovisna, samostalna i hrabra, ali jesam li to zapravo i hoću li ikada imati šanse to biti? 

Kao što sam pisala na početku, ovaj post nema rješenje – ja ga ne vidim. I tužno je što ga u 2021. ne vidi nitko drugi.