Biljka

Dobila sam na poklon biljku kojoj ne znam ime:

• nije monstera
• nije ni kala
• sigurno nije ljubičica, a još manje ruža

To su jedini nazivi biljaka koje znam. Sad zvučim kao svi ljudi koje osuđujem kada me pitaju zašto sam ružu tetovirala na ruku. Nije ruža, božur. Božur sam tetovirala. B o (n) ž u r. 

Sve u svemu, dala sam sve od sebe da odnos s osobom koja mi ju je poklonila ne poistovjećujem sa zdravstvenim stanjem te biljke.

Keyword: dala sam sve od sebe. 

Kao jedan headless&hopeless romantic (ma daj, Petra, ti hopeless romantic?) svako zdravstveno stanje biljke sam povezivala s fazom našeg odnosa:

• u početku sam je pažljivo presadila i dala joj prostora za rast
• nisam joj zamjerila što je zakeljila svoje teške crvene listove i žute tučke na moj prozor (dapače, vrlo rado sam prala prozor svaki dan)
• davala sam joj vode prema osjećaju, jer zašto guglati?
• pažljivo sam joj rezala bolesne vrhove listova i još pažljivije je pozicionirala blizu Alexe da sluša lijepu glazbu (ali dovoljno daleko da joj ne bude previše glasno)
• kada su joj svi cvjetovi otpali, pružala sam podršku njenim enormnim listovima (čitaj: ukrala sam orhidejin štap i dala ga njoj)
• čak sam i oplakala koji slomljeni list u tome procesu

Ok sam, dragi čitatelju. Nothing to be concerned about. 

Jednog dana sam shvatila da je oboljela i da ne postoji kućni lijek koji joj može pomoći.

Budimo realni, odrasla bi se osoba na samom početku raspitala kako se brinuti o ovoj biljci. Ja nisam odrasla osoba.

Nakon višesatnog guglanja (ali doslovno, došla sam na treću stranu Googlea!) i neuspjelih search by image pretraga došla sam do saznanja da možda nikada neću znati kako se ta biljka zove. I da joj možda neću moći tako lako pomoći.

I to sam shvatila kao znak. 

Tvrdoglava kako jesam, uspjela sam doći do informacija da sve gomoljaste biljke nakon nekog perioda trebaju novi start te da ih treba prerezati do “korijena” kako bi im se dalo prostora za rast. Mislim da je moj manjak znanja o biljkama, ako nije do sada bio vidljiv, iz činjenice da sam uglavila gomolj i korijen u istu rečenicu – postao vidljiviji.

E to sam tek shvatila kao znak. 

Iskreno, sa užitkom sam joj odrezala teške i dugačke zelene listove. Pomislila sam “jedna briga manje”. Nisam joj posvetila niti sekundu pažnje, a vodu sam joj prestala davati još u rujnu. Svoj fokus sam prebacila na orhideje i one japanske slatke lopoče (niti su lopči, niti su japanski – ali razumijete uzorak).

Ali ne… eno the biljke u kuhinji. Smije mi se u facu.

Pustila je 4 nova lista koji su, kunem se, svakim danom 10cm duži. Bez vode, bez brige, bez dobre glazbene pozicije i bez tople riječi…zelenija je i zdravija no ikada. A on i ja ne možemo biti veći stranci.

Je li to opet neki znak?