autorski ugovor

Ove sam godine stvorila autorsko djelo bez naziva, trajanja, vrijednosti i garancije. Parafirala i pečatirala. Onda skenirala pa poslala poštom. Dospijeće plaćanja sam, onako naivno kako inače znam, stavila “do kraja života”.

Sve naopako.

Castala sam samu sebe u ulogu za koju ne bi nitko navijao. Dapače, niti ja sama ne bih navijala za sebe.

Scrollala sam kroz listu nuspojava, mjera opreza i kontradikcija i uzela plavu pilulu. I snimila najgori film svog života, misleći da će ovo biti dostojan epilog trilogije moga ljubavnog života (jao, Matrixe).

Osmislila sam kampanju koju ne bi prodala niti Emily u onom jadnom američkom Parizu.

Napisala sam epizodu u kojoj Faca preživi srčani samo da opet sjebe Carrie.

U prijevodu, nisam čitala sitna slova.

Sada snosim posljedice u obliku trećih strana koje šeću ispod mog prozora zaljubljeno držeći se za ruke.

Dok pokušavam pronaći klauzulu koja me može spasiti iz cijele situacije, shvaćam da je potpisnik istog ugovora svu odgovornost prebacio na mene.

Prije nego li uvedem riječ aneks u ovu poantu teksta (i izgubim 90% čitatelja), shvaćam da sam kreirala ugovor u kojem sam se odricala svih autorskih prava, u ime drugog potpisnika.

A on ih je prenio na treću stranu.