fomo?

imam taj problem da se često uhvatim da overthinkam situaciju u kojoj zapravo trebam uživati. mislim, uživam u njoj, ali više energije potrošim na razmišljanje o tome kako se ona događa i kako trebam uživati u njoj, nego što uživam u njoj. to me dovelo do zaključka da ne znam uživati u stvarima.

does that mean I’m broken?

posljednjih nekoliko godina s roditeljima volim otići u Staru Bašku, samo zato što smo se tamo pronašli -nemojte pitati zašto BAŠ tamo. nema neki poseban razlog osim jebene plaže, čistog mora, blizine, divne stare gradske jezgre, blizine kontinentu… ništa posebno, je l?

haha 

anyways, uhvatim se kako plivam u tome divnome moru i razmišljam kako mi je još jedan dan ostao i onda se tjeram da plivam i uživam, i uživam, ali se zamaram jer se tjeram, a nije mi jasno zašto se tjeram. i onda plivam jače i pokušavam zaroniti, ali mi ne ide jer ne znam roniti. onda izronim i ušmrčem slanu vodu i iduća tri dana mi sinusi doživljavaju revoluciju, a ja imam trajan reminder na to kako sam se tjerala da uživam.

isto radim i s putovanjima.

mislim da sam u New Yorku provela više vremena razmišljajući o tome KAKOSAMJEBENOUNEWYORKUJESAMLITOGASVJESNA, nego što sam živjela, uživala i jela. a uživala sam i jela. kužiš? ista stvar je bila s bilo kojim drugim gradom. osim Beograda, ali o tome neki drugi put.

svakako, isto je sa bilo čime u životu, jebote.

mislim da je to možda do toga što sam stalno nemirna i uvijek razmišljam štosadkudsadskimsadaonda. previše sam koraka unaprijed ili 10 puta previše unatrag, ali nikada ne stanem.

kažu da je to prednost u mome poslu, na primjer. ali ne funkcionira to baš tako.

ne znam, možda overthinkam to što overthinkam. Adele me ne bi izvukla koliko se rollam into deep, jebote.

zašto se ne mogu tako angažirano tjerati da smršavim? to bi bio HIT.