griz

Skuhala sam si griz za večeru.

Ne znam kada sam zadnji put jela griz. Vrlo vjerojatno sam bila u osnovnoj školi i gruntala što opet imamo griz za ručak (i tad sam si mislila: “Tko ovo smatra ručkom, pobogu?”). Gruntavo bih pojela onaj stvrdnuti dio s vrha, koji je na sebi imao Kraš ekspres i sanjala dolazak velikog odmora kada ću otići kupiti Lays. Oprostite, smijem se na ovo “stvrdnuti” i shvaćam da imam opet 12 godina.

Možda je višak Laysa, a manjak griza u mojim mladim danima bio uzrok zašto su me zvali Michelinka. Možda je to korijen i moje opsesije hranom i kalorijama u kasnijim godinama. Ne znam, pitat ću tetu Emiliju (svoju terapeuticu).

Svakako, griz je super.

Griz me naveo na igru riječi, koja me je i dovela do pisanja ovog posta, a to je da se u posljednje vrijeme jako često grizem oko nečega. Provodim dane brojajući samoj sebi što sve moram napraviti, što me čeka sutra, što sam mogla napraviti, a nisam. Toliko samu sebe ubijem u pojam da me opere anksioznost i depresija i onda ne napravim ništa. I sve prenesem u drugi dan. I tako u krug.

Grizem se oko toga što nisam počupala noge baš taj dan, što nisam oprala kosu, što nisam posložila ormar, što nisam vježbala. Grizem se što sam rekla što sam mislila ili nisam rekla što sam mislila. Ili što nešto pomislim. Što imam problema s licem. Što želim pojesti još jedan kolač baš na dan kada sam pojela malo kruha za ručak. Grizem se što sam opet upalila Tinder i što ga opet gasim, grizem se kada vidim neke ljude kojima želim nešto reći, a ne smijem. Grizem se što ne smijem reći i što nikada neću smjeti.

Jebote.

U svojih malih 27 godina često sam svjedočila tome da je grižnja samog sebe nekada nestala, a u većini slučajeva pojela osobe koje su to nosile u sebi. To su mi bile jako bliske osobe. Još uvijek jesu, nije ništa tako dramatično. I počinjem vjerovati dušebrižnicima kada kažu da su akne odraz mog unutarnjeg nemira i nezadovoljstva. I svi će ti dati lijek ili savjete kako da se prestaneš gristi. Oni najbolji će reći: “pa samo pojedi nešto”. E pa, nisu. Ali sigurno ne pomažem sama sebi ovih dnevnim ritualima.

Sve u svemu, ne znam koji je lijek. Možda se nalazi u prljavom suđu, neopranom vešu i masnoj kosi. Možda se nalazi u tome da svaku večer skuham griz i pišem dvije-tri linije teksta o tome kako je možda ok gristi se, ako se grizeš na prava mjesta. 

P.S. Welcome back Caps, you’ve been Unlocked.