Kutija

Dobila sam naputak početkom godine da spakiram sve želje, osjećaje i sjećanja na jednu osobu u jednu kutiju. Njena veličina je bila proizvoljna, kao i selekcija njenog sadržaja. Pomislila sam “što veća ljubav, to manja kutija”. Zato ta mala kutijica sadrži (samo) jedan češer, tri ruže i jednu poruku. Vrlo poetično, znam.

Razlog: onaj filmski “moving on”. 

Iako je naputak došao od astrologice, prozrjela sam dašak pshioterapijskog savjetovanja u cijelome receptu. Ne znam je li kontradiktornije to što sam umanjivala astrološki aspekt ovoga pokusa racionalnim razmišljanjem ili što sam tražila savjet od astrologa kako da se nosim sa osjećajima i osjećala se razočarano što sam dobila = konstruktivnost.

No, spakirala sam ja tu kutiju – bezuspješno. 

Možda zato što je nisam stavila na vrh ormara, kao što mi je to bio naputak. Ili možda što se nisam u potpunosti dala u sami čin. Svakako, sadržaj kutije dandanas kipi na sve strane i prelijeva se po ladici u kojoj sam je “odložila da ne razmišljam o njoj”, pri čemu je bilo logično za očekivati da će njen sadržaj prerastati taj mali prostor koji mu je bio namijenjen.

Sad bi sigurno puno toga imali za reći i astrolozi i psihoterapeuti. 

No, nekoliko mjeseci kasnije pokušavam sve više stvari strpati u kutije, ovoga puta sa željom da tamo i ostanu. Najnoviji mi je eksperiment strpati misli, strahove i slike rata. Zamišljam kako u toj kutiji mali lego-tenkovi gaze izmišljene lego-ljude te kako je malo sravnane plastike najgora stvar koja se može dogoditi. U stop motionu vidim eksplodirajuće crvene konfete i šljokice kako lete s jednog kraja kutije, ali ne izlaze van.

Sve dok taj sadržaj ne izlazi iz kutije, ja sam ok. 

Počela sam razmišljati kako drugi ljudi oko mene skladište svoje misli i nade. Shvatila sam da ih neki vakumiraju i uredno pospremaju po ladicama, dok neki ni ne mare i dopuštaju da sve truli u vlazi. Postojali su dani kada sam pokušavala umjesto njih kupiti im kutije, air bagove ili čak one IKEA-ine plastične prijenosne kutije, mislim da se zovu SAMLA. Shvatila sam da ne možeš za druge pospremiti njih same, iako su ljudi razvili profitabilne profesije iz takvih situacija.

Long story short: oni su SAMLJELI mene. 

Isto tako, ima dana kada obje kutije kao u Jumanjiju glasno udaraju s druge strane stana, ali uspješno odolijevam da ih otvorim. Ne samo da implikacija igre vrijedi za sadržaje obje, već sama činjenica da pišem tekst u kojem uspoređujem ljubav i rat zvuči vrlo ruski, a takvo što trenutno nije IN. Njet, trenutno zaključujem da ove kutije postaju babuške, a ni ja nisam ništa mlađa.