nazad

Blog

matematika

Kada si jako dugo sam, teško je razmišljati u paru. 

Niti sada ne bih trebala razmišljati u paru, realno. Jer nisam u paru. Više sam u nekoj dvotrećinskoj ili √(yz-a) situaciji (profesorica iz matematike bi bila ponosna na ovu moju matematiku). 

Mislim da sam trenutno ona lekcija iz matematike kada uvedu slova u jednadžbe. Ono kada nisi siguran što više prebacuješ lijevo, a što zadržavaš desno. Ono kada ti treba onaj skupi kalkulator što računa jednadžbe i uz njega vodič kroz funkcije – i uz sve to, i dalje nemaš pojma što računaš. 

Na momente sam obrnuti kalkulator na kojem upišeš 80085 i smiješ se. I onda shvatiš da si na satu matematike i da je za vrijeme tvog mentalnog (i smiješnog) udaljavanja profesorica nadopisala rješenje jednadžbe na pomoćnu ploču. Pa ti se malo zavrti. 

Trenutno sam ona jednadžba koja ima sve razine zagrada: uglatu, oblu, zaobljenu i šiljatu (ovu sam izmislila, da). Proširila sam svoje algoritme i logaritme te predočiva sam u jedan nestabilan, ali eksponencijalan graf. Netko bi rekao “barem rasteš”, ali nitko ne shvaća da mogu i padati.

Po cijele dane zbrajam i oduzimam misli, pokušavam ih ne množiti. Svaki put kada ih pak podijelim, osjećam se kao da oduzimam – a zapravo zbrajam. I onda kada sve zbrojim i oduzmem, nikada nisam na nuli. Zbrajam jer sam u paru. A realno, nisam.

Dapače, ono sam rješenje koje nije ponuđeno u niti jednom od abc odgovora – ali sam blizu točnom odgovoru pa me zaokružiš jer nemaš snage rješavati cijeli zadatak ispočetka. Na zadnjoj sam stranici rješenja matematičkih jednadžbi, ali više puta listaš naprijed-nazad jer nisi siguran jesam li točno rješenje.

Jer ne može neparan broj biti točan odgovor, ako koristiš posvojnu zamjenicu “naše”.

Ali ne može i paran biti, jer… pogledaj opet pod c? Možda je dovoljno blizu rješenju?