Samoća

Teško je objasniti samoću nekome tko je nikada nije osjetio.

Nije ona uvijek prisutna i rijetko se osjeća, jer tko bi lucidan bio zahvalan što mora objašnjavati drugoj osobi zašto baš sada u 9 navečer tvoje tijelo žudi za oven baked chipsom od luka i zašto, nakon što te pokočilo u leđima, ti BAŠ MORAŠ na bengu kupiti taj čips i još malo prošetati, jer “zrak ima miris proljeća”. Isto tako, tko bi još lucidniji htio objašnjavati da miris proljeća nema nikakve veze s drvećem ili cvijećem, već “onim štihom u zraku” koji se može osjetiti samo u travnju.

Suludo, znam. 

Ne, govorim o onoj samoći koja te uhvati nakon što tih istih pokočenih leđa vučeš dvije vrećice iz dućana, jer nisi pametna shopping obaviti autom i dovesti si stvari ispred zgrade. I jer ti nema tko reći “ne budi luda, daj odi autom”.

I onako gunđaš od Spara do doma, što je dvije zemaljske minute-i-niti-sekundu-više udaljeno od tvoga stana, što ti je desna vrećica teža od lijeve te što ti gravitacija sjeda na bolni kuk (koji prema Googleu može značiti išijas). I onda tako pokočena uskačeš u lift, ponosno držiš grejp koji si našla na sniženju i nemaš kome ispričati zašto ponosno držiš taj grejp omotan u 3 tone bespotrebne plastike. I nemaš nikoga da ti kaže “ne budi luda, nemaš išijas”.

I bude ti teško. Doslovno i figurativno. 

Samoća zasigurno nije uzrok nemogućnosti nekome objasniti da se i dalje bojiš gledati Peti element, iako ti je jedan od najdražih filmova niti da ne spavaš kao princeza u hollywoodskim filmovima (kao što si mislila), već da hrčeš i prdiš ispod deke kao Shrek. Ona se više manifestira kao podsjetnik da možda propuštaš nešto što ljudi tvojih godina vjerojatno uzimaju zdravo za gotovo. Od suludih negiranja da ti se omakne koji Zvonimir od sumraka do zore sve do uvjerenja da je netko tu i ostaje, jer ga osjetiš kako diše uz tebe.

Uz pokoju suzu od prizemlja do trećeg kata, volim se ipak se sjetiti rečenice drage mi prijateljice (koja je mi prodala porod pod “manjom inkontinencijskom i probavnom smetnjom”): “kada rodiš nikada više nisi sama” i zahvalno ocijedim taj grejp, a gorčinu oko samoće ublažim žlicom meda. Slatkoću tajne zašto se ponosim odabirom tog grejpa čuvam samo za sebe.

Jer blagoslov je i kletva biti ovako sama.