tramvaj

Negdje oko ožujka ove godine sam se prestala zaljubljivati u tramvaju. Možda je to do činjenice da se vozim dvojkom koja isključivo šlepa maloljetnike, a možda sam se promijenila. Mislim da je više ovo prvo.

Sve u svemu, zabavan je taj tramvaj.

Jednog petka sam doživjela iskustvo koje moram zapisati negdje. Mislim, očito ovdje.

Pola toga sam napisala u dvojci od busnog do Imaga; bilješka naziva “tramvaj”. Zbuksala sam je pored popisa za shopping, novih životnih crtica i nečega što se zove “Milka oreo” (content unknown).

U jednom trenu života jedne žene, zvat ćemo je Paula (izgleda kao Paula), odluka je pala da kupi Crulle okvire za dioptrijske naočale. I to točno znam kada, jer sam ih i ja kupila baš tada (nebitno kada). Lijepe su to mačkastekvazivintage naočale, ali uopće nije poanta u izgledu, već u činjenici da su okviri koštali 70kn. SEDAMDESETKUNA. U mom naočale-shopping-spreeu je to bio povod da kupim 6 još sličnijih. Worst decision of my life. Naočale su teške na licu, ostavljaju fine tragove na nosu (nisu fini, to vam je jasno?), a i stisnu te fino na sljepoočnici da nakon šestog sata nošenja vidiš duge.

No, silom prilike, Paula je sjela na tramvaj kojim sam se ja vozila. Noseći te iste naočale.

Silom druge prilike, mad men (ne, ne Don-Draper-Mad-men-like) u Crocsama je bez-jebemti u tramvaju zapalio cigaretu, što je dovelo do toga da pobjegnem na drugi kraj tramvaja i sjednem baš preko puta Paule. Pogledale smo se i u pogledu smo rekle sve:

Imaš kul naočale.

Znam, i ja.

Bile su ful jeftine. Znam.

Adrialeće su amazing.

Nekada znaju biti teške, kao život. Ali volim ih.

Ono što je najbolje od svega je to da smo se zahvaljujući tim naočalama zapravo – vidjele.

Tri sekunde poslije, Paula je izašla na idućoj stanici, a ja sam razmišljala kako me boli nos od naočala i kako je život zabavan. Zakon.

P.S. ovo nije plaćeni post by Adrialeće, da barem je.