vodokotlić

Dok pišem ove retke, moj otac je iz Siska započeo svoje putovanje prema meni u Zagreb. Ponedjeljak je Božji (jer samo Bog može smisliti zmije, pauke, kreštave žene, akne i ponedjeljke), sat je dvadesetitreći, a minuta je dvadesetipeta.

Imam masivnu grižnju savjesti zbog toga što mi je ćale poteže od Siska do Zagreba radi nečega trivijalnog.

Naime, ugradbene su nam dvije stvari u ovoj priči: vodokotlić i “otac-mora-spasiti-kćer” gen.

Jedna od tih stvari je upravo doživjela masivan breakdown, i realno, ne mogu ga (je) kriviti. Ovaj ponedjeljak zaslužuju dublje suze od neprekidnog, glasnog i hladnog slijevanja vode, kojoj je primarna funkcija obrisati nečije fekalije koje cure niz hladnu keramičku zdjelu, čija je pak primarna funkcija hvatati tuđe fekalije (i ponekad krivo sjele lignje petkom).

E, tako je gadan ponedjeljak.

Prije nego li me osudite, znajte da sam pokušala osnažiti samostalnu ženu u sebi:

• guglala sam kako popraviti vodokotlić
• kako doći do glavnog ventila za vodu (što uopće je glavni ventil za vodu?)
• kako doći do servisera
• postoji li hitan serviser za vodokotliće (odgovor je “ne”)

U procesu sam se posvađala s mamom, jer odgovor “A zašto nisi na vrijeme popravila vodokotlić?” ne rezonira s ovim mojim milienijalskim budističkim razmišljanjem: “Pa dobro, curka pa stane, bude to bilo dobro!”.

U jednom sam trenu odustala, sjela na pod i razmišljala hoću li pustiti suzu nad ovim ponedjeljkom.

Nisam.

Zapravo, zahvalila sam se Bogu i vlasnici stana što imam podno grijanje i što je Australija daleko. I zahvaljujem se tati na volji i snazi da u jedanest navečer ponedjeljkom vozi za Zagreb.

Prije dva tjedna, kada sam imala epizodu servisiranja plinskog bojlera sam pomislila kako bih sve dala da imam muškarca uz sebe da preuzme ovakve stvari. Danas si samo mislim da nema muškarca do ćaleta. I zahvalna sam na tome.

I za kraj, dragi čitaoče, u ovakvim trenutcima se sjetim jedne (jedine) priče, koja mi je zauvijek i svagda ostala urezana u pamćenje. Naime, u pravoj životnoj epizodi “trudna sam, hajdemo život stvarati skupa i nakon ovoga što smo stvorili”, draga prijateljica je shvatila da neće provesti život s čovjekom koji je popravio pipu (koja je neprekidno curila) tako što je stavio šlapu da voda curi niz nju. Nedugo zatim su prekinuli.

Zaključak ti izvezi sam, dragi čitaoče. Ja ću samo reći “nemoj biti s muškarcem koji šlapama popravlja život” i budi zahvalna što ti otac želi pomoći, makar živjela u drugome gradu. Samo to.

Minuta je pedesetiprva nakon dvadesetitri sata, otac je blizu, kao i kraj ovome ponedjeljku.